Obolela sam. Obolela od noći, od meseca. Od misli. Od same sebe. Prati me insomnija. Iz noći u noć iz mene se crpi sve više eneegije koju ne mogu da vratim. Jutra za mene postaju mamurna. Teturam i zaplićem pri treznosti sopstvenog uma. Izmorena i izmučena.
Šta se to u meni mesecom pokrene? Šta načini da sva voda iz mene izađe na površinu? Šta pokrene plimu?
Noćima prevrćem i listam svoj život u glavi ne bih li našla uzrok novonastalom problemu, ali čini mi se da tonem sve dublje. Da tražeći taj jedan, stvorim reku novih. I guše me, struje kroz mene prolaze i parališu. Kreiraju haos u mom umu i u nemoći da rešim svaki od problema, ludim.
Sama sa sobom. Sama od sebe.
A ti, ti si od mene napravio slabića. Napravio od mog ega mrvicu hleba na koju svako može da stane. Da je zgazi. Moju ličnost doveo do neprepoznatljivosti.
Odvratna sam. Bežim od ogledala. Ne mogu da gledam ovo loše lice, naborano suzama, izranjavano i iskrivljeno.
Ko je ova devojka? Kaži mi, da li je prepoznaješ?
Mislim o tebi. Sanjam o tebi. Moje misli vrte tvoj lik kroz sve oblike. Ne mogu da se usresrede na jedno. Jer si bio i loš i dobar. I veran i ne. I lep i ružan. Ali nikada, nikada, nisi bio muškarac. Džentlmen.Nikada mi nisi pridržao vrata. Zar je to toliko bilo teško?
I dalje se pitam šta nije bilo u redu sa mnom. Zašto ti jedna ja i sva moja ljubav nije bila dovoljna. A imala sam je. Za tebe sam otopila sva gvožđa i sklonila sve rešetke. Za tebe.
Za tebe sam se trudila da budem i drugarica i devojčica i žena. Da ti dam prostora. Da te nasmejem. Da naučim nešto o toj muzici koju toliko obožavaš.
To mi je i ostalo. Kvalitetna muzika i slike sa mora.
Volela bih da mogu da zaplačem. Da pustim neku od tih tvojih ploča da te jako zagrlim i da isplešemo i isplačemo dve tri pesme i da te pustim. Ali ovoga puta stvarno. Jer ne mogu više da živim u maloj sobi sećanja na tebe. U nadi da ćeš se setiri ta mi kažeš kako sam ti ipak%2
Kukavica sam. Ali moje zvuke prigusim i sklanjam. Moja krila negujem i nosem param oblake i osvajam visine. A trunem. Krilom pokusavam pokriti razderotine, ubode i kontuzije, modrice i krv. Pesak i blato. I svaku tacku koju ljude vide kao ranjivost. Svaki deo koji je na zemlji. Ne leti, nije visoko, vec duboko zakopan u nekim mracnim hodnicima zemaljskih depresija.
Zasto je tesko? Ne bi li ranjivosti i praznine trebale zblizavati ljude? Dopunjavati. Davati zakrpu svemu tome sto je ostalo busno.
Tesko je pobeci od sebe. Onog dela kog nismo ni svesni. Zastitnickog instinkta, analgetika, koji pusta svoju dozu u blizini opasnosti. U blizini osoba. U blizini bola.
Zato se nekako nisam ni zblizavala sa ljudima. Pustim ih onoliko koliko ih nece oterati. Pardon, koliko mene nece oterati.
Nesvesno i tiho. Najnevinijim letom. Bezim. Jer tako je lakse. Sto bi jedna pametna osoba rekla, ti si promaja. Tu si, i nisi. Lelujas. Ali, blago tebi.
To smo ti mi ljudi promaje, podsvesni glumci i vecni cirkusanti. Predatori. Grabimo napred i lovimo plen. Opet, po visinama. Jer ih nikad necemo spustiti na zemlju. Nikad nece biti stvarno dokle.god smo gore.
Gore je iluzija. Gore je sve ono sto bismo zeleli da smo, ali nismo. Mi smo jedne male pticice. Zeljne slobode, ali i ruke. Topline. Zaklona. Da nas neko cuva i gore i dole. U nasim najvecim sanjarenjima i usponu, i onom donjem, prizemnijem delu.
Treba nam vetar. I parking. Treba nam neko ko ce znati.
I da nas veze, a i da pusti.
Kukavica sam. Ali moje zvuke prigusim i sklanjam. Moja krila negujem i nosem param oblake i osvajam visine. A trunem. Krilom pokusavam pokriti razderotine, ubode i kontuzije, modrice i krv. Pesak i blato. I svaku tacku koju ljude vide kao ranjivost. Svaki deo koji je na zemlji. Ne leti, nije visoko, vec duboko zakopan u nekim mracnim hodnicima zemaljskih depresija.
Zasto je tesko? Ne bi li ranjivosti i praznine trebale zblizavati ljude? Dopunjavati. Davati zakrpu svemu tome sto je ostalo busno.
Tesko je pobeci od sebe. Onog dela kog nismo ni svesni. Zastitnickog instinkta, analgetika, koji pusta svoju dozu u blizini opasnosti. U blizini osoba. U blizini bola.
Zato se nekako nisam ni zblizavala sa ljudima. Pustim ih onoliko koliko ih nece oterati. Pardon, koliko mene nece oterati.
Nesvesno i tiho. Najnevinijim letom. Bezim. Jer tako je lakse. Sto bi jedna pametna osoba rekla, ti si promaja. Tu si, i nisi. Lelujas. Ali, blago tebi.
To smo ti mi ljudi promaje, podsvesni glumci i vecni cirkusanti. Predatori. Grabimo napred i lovimo plen. Opet, po visinama. Jer ih nikad necemo spustiti na zemlju. Nikad nece biti stvarno dokle.god smo gore.
Gore je iluzija. Gore je sve ono sto bismo zeleli da smo, ali nismo. Mi smo jedne male pticice. Zeljne slobode, ali i ruke. Topline. Zaklona. Da nas neko cuva i gore i dole. U nasim najvecim sanjarenjima i usponu, i onom donjem, prizemnijem delu.
Treba nam vetar. I parking. Treba nam neko ko ce znati.
I da nas veze, a i da pusti.
Stajala sam blizu vode. Disala brzo i plitko. Paralisana tvojim prisustvom ostala sam da stojim. Nepomicno i uplaseno. Jedina misao koja mi je prolazila kroz glavu je koliko jako zelim da stojim. Da zaustavim ovaj momenat i da zivim u njemu neko vreme. U tvojoj auri, senci tvoje energije, makar i ovako, ne doticuci vodu.
Zasto i dalje ne mogu da te dotaknem? Proslo je toliko vremena od nase neke ere a ja i dalje ne mogu da definisem ni jednu emociju koju osecam. Ni jedan potez, ni jedan pogled, nista. Nikad nisam znala na cemu smo. Nikad nisam ni probala da saznam. Ucinio si da se osecam srecno i glupo, ali sigurno, ziveci u tvom narucju kao kraljica. Sinhronizovali smo energije i nacinili prasak, ciji se dim siri i dan danas. I svaki put kada naleti talas osetim drhtavicu. Nostalgiju. Osetim da bi trebalo da se vratim. A ne mogu, jer si ta vrata odavno zakljucao.
Ne volim te. Sta me to tebi uporno vraca? Blizina me previse ubija, zelim da se odmaknem. Zelim kraj. Neki zavrsetak sa posvetom i oslobadjanje iz ovog ropstva zamisljanja i vracanja unazad.
Gledam u vodu i vidim tvoj odraz, bistrije nego ikada, a onda pogled prenesem na tebe i izgubim se u mutnilu tvoje pojave. Nikada te necu razbistriti. A nece ni ova voda. Mozda mi je samo ona trebala. Da shvatim da nikada nece biti jasnije, drugacije, onako kao sto je bilo. Nikada neces biti definisan. Uvek cu se gusiti u smogu kad te vidim i to ce biti nesto sa cime cu nauciti da zivim.
Odakle početi kada sve krene nizbrdo? Kada se osjećate kao da se zidovi prostorije priblizavaju. Polako vas pritiskaju i lome sve u vama. Kako im umaći?
Pokušala sam da trčim kroz život. Hitro i spretno, ne osvrćući se i ne zapinjući. Kao puma. Neuhvatljiva. SVe je bilo isplanirano, znala sam gdje sam i koje su mi mogućnosti. Neforsirajući, živjela sam u svojoj spontanosti i uživala u hroničnom neredu i kreativnom haosu.
Niko mi nije rekao da će sve moje ambicije da zamjeni najveći ljudski neprijatelj, najgora boljka koja moze da obuzme osobu, strah.
Neobjašnjivi, neprijatan košmar koji me prati kao sjenka. Ubija svaku pozitivnu iskru koja naiđe. Guši me i lomi. Baca svoje čini na mene i ja kao bespomoćna,ranjena zvjer, padam.
I prije nego što sam se osvjestila postala sam robinja sopstvene nemoći. Vezana za dno. Dugo sam se trudila da ignorišem da nastavim sa životom vrijednog i dobrog studenta a još boljeg partimanijaka, klovna i alkoholičara. Znam, ne zvuči vrijedno ni malo. Ali vjerujte, jedina stvar koja me držala ovih par godina su ti izlasci, druženja i pijanke na kojima sam mogla da otvorim ventil i da puknem kao balon od onih jeftinih zvaka koje ti se raspuknu po faci. Taj ventil je zatvoren. Kao neko ko je veliki filantrop i humanista, počela sam da bježim od ljudi, da se krijem u intimi svoje sobe i čitam. Sve one stvari u kojima mogu da se izgubim. Da ne razmišljam. Da nemam više jedinu osobu na koju sam uvijek mogla da računam, sebe. Strah me. Da sam glupa. Debela i ružna. Bolesna. Luda. Sebična i agresivna. Bezosjećajna. Možda i jesam. Postala na putu.
Ne znam da li je to samo period. Nesnađenosti. Neke samoće. Uvek sam sanjala da nisam sama. A jesam, čitav život. Ali nikada se to nije projektovalo ovolikom prazninom. Nepopunjivom. Možda jer sam inače bježala u nauku, to mi je bar nekada išlo, nekada sam mogla danima da joj se posvetim, da ne spavam, samo čitam, crtam, istražujem. Sada nisam u stanju da učim duže od 20 minuta da ne pogledam u telefon je li me se neko sjetio i da li će možda nešto da se desi u mom životu. Da pokrene talas nekih emocija,
Pokušala sam da stojim. Čvrsto i uzemljeno. Stabilno. Trudila sam se da održim balans svog haotično uma. Pala sam. Pala na sve ono što mi fali. Pala na stranca. Kako neko tako novi može da pokrene nešto staro u nama? Nije to ni do osobe,to je do nas. Do onoga što je ostalo u nekoj staroj teksas jakni koju smo sklonili u podrum jer smo u njoj preživeli poraz. Presudu. Počinili greh. Zašto trčim za onim što nije moje. I što je dalje to više želim da ga jurim. Trčim. Uporno. Uvek. Ništa blisko ne utiče na mene tako kao nešto udaljeno. Zabranjeno. Nemoguće. Ne znam kako da otkloni tu svoju manu. Tu uređenu sklonost ka lošem. Ka čudnom. Nikada mi se nije sviđao niko staložen,miran. Normalan. U svima tražim neki okidač. Neku neuklopljenost. Jer sam možda i sama takva. Ne znam. Objasnite mi,evo... Teško je kad odrasteš. Ostaneš prepušten sebi i svojim odlukama. I svaka koju načiniš koristi i šteti samo tebi. A ja sam dete. Derište naučno da živi samo,ali se u mislima sakriva ispod majčine suknje. Jer niko ne sme da zna šta derište želi dok ga ono ne ostvari. Jer šta ako ne uspe da dobije to što je zacrtalo? E,onda padne u depresiju i poriče da je ikada htelo to nešto. Probudite me, jer ja više ne znam kako.
Plakacu.Znam.Sama u nesposobnosti svog bića da iskaze ono sto oseća. Znam. Da će mi opet biti krivo što ostavljam nešto za sobom. Nekog. Tebe. Koji si tu i znam da ćeš biti. A ja ne mogu. Ne mogu da sastavim sebe sa emocijama. Sa željama. Ne znam kako da opišem neophodnost za toplotom drugog tela. Za nežnošću. A opet,sada,kada je sve to tu,daleko je. Kao da ne dopire do mene. Prazna sam. Ne mogu da krivim tebe. Ti si previše divan. Ti si neko ko se potrudio. Ko brine. Ko je tu. I radi sve što treba. Ali ovom telu fali tame. Fali nešto. Ne znam da li problem stvarno postoji ili ga izmišljam,ali ne osećam potpunost. Ima trenutaka kada bih da te grlim,kao na primer sada,ali ne znam da li je to samo fiziološka potreba za drugim bićem ili mi falis ti. Ne znam. Možda me strah emocija. Ili toga što ih nemam. Što nemam potrebu da te vidim. Što sam željna drugih ljudi. Umirem u vodi svoje izdaje. Psihičke. Jer i pored svega što primam,ne dajem. Sebična sam. Isključena. Rezervisana. Nisi zaslužio to. A valjda sam i ja za nešto drugo. Druge varijante što bi ljudi rekli. Godine idu,a moje emocije statiraju. Jednom su se sjebale i od tada se nepomično vrte oko onoga što je bilo. Traže utehu,ali bezuspešno. Treba im pokret. Život. Ali ti želiš da ležimo i ne krećemo se dok nas nešto ne natera. Ja ne mogu. Pokušala sam. Stvarno jesam. I dalje pokušavam. I gusi me to. Što ne mogu da se pomerim. Drag si mi. Teško je. Plakacu. Pardon,plačem.
Volim da pisem. Nekada sam to i umela. Da u jednom dahu ispisem dve,tri strane. Da zivopisno i vedro pisem o trenucima o stvarima, o tebi. Uvek su moji tekstovi pominjali i završavali sa tobom. Sa nekim osećanjem ili sećanjem na neki nas momenat. Na,uz more sakrivena mesta,na kojima smo odrastali. Strah me. Sta ako je era pisanja završena nasom erom. Onoga dana kada sam shvatila da ti nikada neces biti sigurnost. Da nikada neces sazreti. Da nikada neces misliti na nekoga vise nego na sebe. I ja sam takva. Mozda me bas zato ta tvoja osobina i nervirala. Sebičnost. Nesposobnost da sebi uskratimo pažnju. Jadni smo bili,oboje. Ubijeni sopstvenim ponosom. I kako sada da volim. Kako da mi uopste bude stalo. I kada pomislim da jeste,da li cu moci da odrzim to? Da li sam vredna pažnje? nekada mislim da samo iskorištavam muškarce za dodire. Toplinu i nežnost koju ljudima koje volim ne mogu da pokažem. Jer sam kukavica. I uvek ću biti. Zato sam utehu našla u slovima. Beskrajno lepim znakovima mogla sam da izrazim sve. Da se sa njima upustim u igru,jer su sigurne. Pouzdane. Čuvaju me,dokle god ja čuvam sebe u njima. A upravo to sam prestala. Da se otvaram. Sebi. Bezeci od sećanja. Jer sve sto ostavim na papiru,ostaje isklesano negde u istoriji. I sa tim ću morati da se suočim. Nekada. Bežeći mesecima stigla sam tu. U provaliju sećanja i emocija. U nemogućnosti da se setim ičega sto mi je u poslednje vreme ubrzano puls. Jedino na sta bih mogla da se osvrnem je nesigurno. Kratko. Ali prepuštam se. Po prvi put u životu dopuštam da me talas nosi. Otvaram se i svoju dušu prepuštam muškarcu. I dalje sa dozom opreza,ali..
Ako si se desio i tu si, ne idi. Znam da izgledam jako i hladno. Nisam. Navikla sam da glumim. Da budem bezobrazna i odvratna prema ljudima koji mi znače. Ili za koje postoji šansa da mi budu značajni u budućnosti. Ne budi daleko. Približi me sebi i ne puštaj. Jer me strah blizine. I bežaću dok me ne zaustaviš. Dok me ne obuzdaš. Navikla sam da se okrećem sebi. Da sama idem kroz život i rešavam. Znaj da nije do tebe. Nije ni do koga. Ali eto, navika. Imam čitav život ljude pored sebe, ali strah me slabosti. Strah me da priznam da nešto nije u redu. Da ne mogu sama. Strah me da imam emocije. Ne mogu to još da ti objasnim, jer ne mogu ni sama sebi. Ako ti pustim ruku, ščepaj je. Slomi me. Ovaj oklop koji je davno postavljen. Utkan u moje celo biće. Nisam navikla na muškarca pored sebe. Ali ili sam ih volela najviše na svetu ili nisam nikako. Ako te čuvam pored sebe, to je moj znak ljubavi. Ako te zovem iz čista mira i diram ti kosu. Ako mogu da zaspem pored tebe i ne budi me anksioznost. Ako te tražim i vidim u svima i svugde. I ako bih uradila sve kada god to tražio od mene. Volim. Možda ne uvek primetno, ali volim.
Uvek fali malo. Fali nesto. Sitnica. Da predjem prag osrednjeg, ali ne. Ostajem u zoni zlatne sredine i onoga "može proći". Da li su neki ljudi osuđeni da budu neprimetni. Da žive u senci drugih i hodaju tiho trudeći se da se čuju. Ne mogu. Bespomoćni su u tom polju. Koliko god glas puštali, jauk je previše slab da bi se čuo. I tako plaču. Prolazeći. Hodajući. Bez nekog prevelikog značaja. Ali su uvek tu. I uvek ćete ih naći negde okolo. Ispred ili iza vas. Koliko je dovoljno lepo? Šta je dovoljno pametno? Dajte mi formulu, uzela bih bilo šta. Budim se i ležem u očaju proseka. U strahu neprimetnosti i tišine. Želim da mi neko kaže da sam posebna, za njega. Baš kao što to rade u filmovima. Možda to i jeste samo priča za film. A možda je i nemoguće za nas proseke. Mogu da se trudim da me se setis. Mogu. Nije mi problem. Ali znam da i pored sveg truda moje ime u budućnosti nećeš povezati sa mojim licem. Na tom mestu biće neka moja imenjakinja, dominantnija od mene. Ona poodmakla od sredine. Poodmakla od mene. Da li će se ikada iko potruditi da upadne u moje vidno polje. Da pokuša da ostavi neki trzaj na pomen svog imena? Ne, možda je suđeno da se samo ja trudim. Da samo ja pokušavam i pravim budalu od sebe. Da umrem pokušvajući da makar malo doprem do ljudi. Da ti zapnem za oko. Za dušu. Da me gledaš makar delom očaran kao što gledaš njih. Da me gledaš. Stvarno. I da vidim da sam ja i samo ja ta koju želiš da vidiš.
Imam devojku. Imam devojku. Zaljubljen sam. Odzvanja mi u glavi. Satima. Mislis da si spreman na nesto i da si skroz prerastao tu sferu zivota, ali ne. Koliko god se trudim da mi bude svejedno, nije. Drago mi je i nije. Srecna sam i nisam. Pozelim da nisam ni pitala, a drago mi je da jesam. Prosao me neki talas nostalgije kada sam zacula te reci. Nostalgije za ovim nasim vremenom kada si saptao da sam to ja. U isto vreme osetila sam neverovatnu ravnodusnost. Ne znam. Mozda sve to i jeste samo nostalgija. Samo nesto sto je ostalo u nekoj tamo mladosti, u nekim tamo ljudima. Koji smo bili. Koji su zudeli. Leteli i bili zivi. Tamo na nekoj uskoj uvali, malim plazama i sitnom pesku. Male stvari. Mali ljudi. Sitne emocije. E pa , moje su bile krupne. Dzinovske. Iako ti to ne znas. A ni ja ne znam za tvoje. Mozda me nikada nisi dozivljavao na taj nacin. Na ljubav. To ce ostati nerazjasnjeno. Mozda zauvek. A mozda te nekada i pitam. Evo, prolazi me sok. Ostao je samo refleks na pomen tvog imena. Na crte tvog lica. Mozda ce on uvek biti tu. Mozda tako i treba. Da se setim ko sam nekada bila. I da uvek pamtim samo one momente kada sam te grlila najjace na svetu. Ili bar najjace do tada. Leti i budi srecan. Mozda to ne zeli svaki deo mene, ali onaj veci bar.
Kako da zavrsim? Zar moze da se izrezira savrsen kraj ove nase price, filma , drame. Tragedije. Moze li barem da se zavrsi praskom , bas kao sto je i pocelo. Ne moze ovako. Suvise je mirno. Ne mogu. Ne mogu da te gledam a znam da me ne vidis. Ne mogu da izadjem iz kuce a da ne pomislim da li cu te sresti. Da li ces opet preleteti pogledom moje bice ili ce moje skromno postojanje dobiti zrno tvoje paznje. Samo zrno. Malo i jadno. Dovoljno. E, zar sam na to spala.. Hoce li tako biti zauvek , hocu li zauvek ziveti u senci necega sto sam bila u obrisima tvojih zenica? Kao senka , zauvek koracati iza tebe u nadi da ces se ti okrenuti. Samo zelim kraj. Boli me svaka noc , dan i podne. Boli me kad te vidim, a jos vise kad te ne vidim. Mrzim sebe sto sam dopustila da padnem tu. Bas na ovo dno gde sam sada. Jadna. U stanju da uradim sve kako bi ustala. Kako ljudi prezive ovakve momente? Nova sam , ne znam. Ali moj ´momenat´ traje predugo. Godinu dana, rekla bih. Odlutaju mi misli s vremena na vreme , pa prestanem sa opsesijom , ali vratim se. Kao lasta. Mozda me nekako samo ovo leto tebi vraca. Mozda jer nas je ovaj grad spojio. Povezao. Prejako,rekla bih. Ne mogu da se oslobodim. Odvezi me. Odvezi me uz pesmu talasa u gradu u kom smo poceli sve. Pusti da padnem u more i otplivam daleko od onoga sto smo bili. Daleko od tebe. Od ove barke. Od konopa i sidra. Daleko od ljubavi.
Toliko dugo nisam pisala da vise ne znam ni kako da krenem. Uvek se nekako nadjem u slepoj ulici s vremena na vreme i odem na ovaj sajt. Isplacem se kao covek i nastavim. Do sada su moji sastavi uvek bili u vezi jednog bica, njega. Vracam se na stara osecanja citajuci stare spise. Tesko mi je da poverujem da je jedna osoba mogla toliko negativnih emocija da izazove u meni. Sada kada je sve gotovo, ne mogu a da se ne zapitam kako. Kako je neciji duh toliko snazan da srusi sve lepo sto imate u sebi? Ili smo to mi sami. Da li sam to sve sama sebi radila? Sebe mucila. Moguce je. Sada pamtim samo lepo, i to lepo ce uvek ostati negde u meni. Nedavno sam razmisljala koji je moj najveci strah. Samoca. Sve sto radim,radim iz straha da ne ostanem sama. Jezim se od same pomisli da nemam nikoga. Da nemam kome da se obratim. Da vristim u sebi ili jos gore , da vristim na glas a da niko ne cuje, ili jednostavno nikoga nije briga. Mislim da zato citav zivot idealizujem muskarce. Svaku musku osobu koja se pojavila u mom zivotu. Ubedjujem sebe da su oni pravi. Ustvari, zbog toga sve vise gresim. Okrecem se pogresnim ljudima. Pogresnim stvarima. Alkoholu i cigarima. Sa cigarom i bocom u ruci nikada necu biti sama. Znam da je pogresno. Ili nije? Da li je u startu pogresno ono sto drustvo osudjuje, a vas cini srecnima? Kazu da nam je data sloboda, a opet previse slobode je sa jedne strane ogranicenje. Fali mi nesto u zivotu. To mi fali od malena. Negde sam ostala ostecena. Ne zbog porodice, vec zbog sebe. Ja sam ostala hladna, sto nije slucaj sa mojim sestrama. Ja sam ostala ucaurena. Ostala da zivim u strahu, na milost i nemilost ljudima. Sve sto sam ikada zelela je paznja. Ljubav. Nesto iskreno. Ali ne mogu da ocekujem da ce mi to neko pruziti kada sama nisam sposobna za tako nesto. Ne foliram , nisam sposobna. U meni je strah pustio korenje, beg postao jedino sredstvo, a ljubav i neznost apstrakcija. Jedino sto mogu je da zivim kako znam , radim kako osecam, a mozda se nekada i nadje neko ko ce uspeti da iskoreni negativu iz mene.
Zelim da vristim. Zamisljam da se nalazim na vrhu neke planine I samo vristim. Iz sveg glasa. Da sve odzvanja. Mozda I da placem, ne znam. Treba mi to da se ispraznim, jer ne znam drugacije. Znam da bezim. U tome sam najbolja. I najbrza. Zatvaram se u sebe precesto. Svaki dan. Pred spavanje, dok ucim, setam, vozim se bhsom, nekada cak I kada sam sa drustvom. Samo pobegnem. Tamo placem. Tamo se smejem. Tamo sam ziva. Volim da mastam da je to pravi svet I da osecam sve ono sto se tamo desava. Nekada stvarno imam osecaj kao da zivim dvostruki zivot. Kao da sam podeljena licnost. Dve u meni. Uvek se bore, ona racionalna, hladna I stvarna I ona emotivna sanjarka koja ne znam da li je prisutna stvarno ili sam je ja skrojila. Sta bi se desilo kada bi pocela da iskazujem emocije? Ako bi mogla da kazem ljudima da mi je stalo? Strah me da probam. Ustvari, nije me vise ni strah koliko me sramota. Kao da ja ne smem da osecam, kao da mi to nije dozvoljenom. To sam verovatno nekada sebi zacrtala I sad me to vodi. I ubija. Rodjenoj majci u zivotu nisam rekla volim te. A htela sam. I da je zagrlim, I da joj se isplacem u krilu, ali nikada nisam bila ni blizu. Nesposobna sam da odrzim blizak odnos sa ljudima. Imam pregrst ljudi oko sebe stalno, ali malo sa kim 'kliknem'. Kada se taj klik desi, kao da sam omadjijana tom osobom, sta god da uradi ja cu opravdati. To mi se desilo dva puta u zivotu. Sa drugaricom I 'drugom'. Jednom sam cak I plakala pred njom. Tuzno je kako se razdvojis od ljudi. Od ljudi sa kojima si delio sve. Sve mi je tuzno kad se setim. Place mi se. Voli mi se. Grli mi se.
Volim da bezim. Od stvari, od situacija, od ljudi. Najvise od svega volim da pobegnem od stvarnosti. Nema lepseg osecaja nego utonuti u svet koji je satkan od svojih sakrivenih misli, osecaja, nagona. Od balona I slatkisa. Gde mozes da se ususkas u secernu vunu I zaspes u zemlji snova I ljubavi. E bas tamo, negde I
izmedju alisine zemlje cuda I hogvortsa nalazi se moje malo mesto. Mesto za koje znam samo ja. E bas tu, na tom mestu sam najsigurnija. Sigurna od svih, I od same sebe. Kada me zidovi stvarnosti pritisnu I gnjece, ja odem tamo. Kada se osetim prazno I bezvredno, isto odem tamo, jer znam da ce uvek biti nekoga ko ce me docekati sirom rasirenih ruku. Nekog ko ce me voljeti. Nekog ko me nece povrediti. U mojoj zelji sam krhka, ranjiva, I nije me strah toga. Slobodna sam, letim. Nema senki iz proslosti I cudovista iz mraka. Nema paukova I klovnova. Nema straha. Sve ambicije se ispunjavaji. Svi snovi ostvaruju. A najbolje je sto je tajno. Tajno odlazim, tajno izlazim iz sveta. Uvek se vratim lepsa I vedrija. Obasuta svezinom decije maste. Nije tamo sve kao sto bih zelela. Bilo bi previse dosadno. Desavaju se razni problemi, ali zar oni ne cine zivot dinamicnim? Da, bas ta dinamika mi nekada fali a nekada je previse. U ovoj stvarnosti nema balansa, zato ja I bezim. Bezim u moje uravnotezeno skriveno mesto. I bezacu dokle god mi ne ponestane ideja. Bezacu od ljudi, od stvari od vremena. Bezacu od ozbiljnosti. Od stvarnosti.