prostokopasulj

Strah me. Ne znam tacno cega ali onaj talas strepnje I jeze prostruji mojim tjelom po nekad. U stvari, sve cesce.Kada je pocela ta neprijatnost, ne znam, ali osjecam da se nekako mjenjam. Mozda je zbog straha. Radim stvari koje ne znam ni sama da objasnim, pripisacu sve to strahu. Moja teorija je da sve u zivotu radimo ili iz ljubavi ili iz straha. Moze li biti da me strah ljubavi? Da me strah odbijanja, povrjedjenosti, strah me da ostanem ostecena. Mada, vec jesam. Emocionalno disfunkcionalna. I onda se u najgorem trenutku u tvom zivotu pojavi osoba koja nije savrsena, nije ono sto si trazio, ali je dovoljna I vise od toga. I onda sve lose sto si osjecao do tada sklonis sa strane I konvertujes u lijepe emocije prema njoj. I onda da li ja u stvari osjecam zaljubljenost ili je to sve strah? Sta god da jeste, prija mi. Prija mi osoba koju sam nasla, ne , koja je nasla mene.Toliko prija da I ako idem na svoju stetu I glumim drugaricu, ne mogu da ga izbacim iz zivota. Opet, ne znam da l iz straha il zbog ljubavi. Ma ne, ne moze biti ljubav,ja to ne znam. I on je svjestan da ne znam. A voljela bih kad bi bar jednom ostala. Kada ne bih bjezala od sebe. Kada ne bih potiskivala sve I pravila se da sam srecna I da je sve onako kako sam htjela da bude. Ne znam kada sam postala ovakva. Stvarno mi treba ljubavi, sta god ona bila, treba mi. I krivim sebe, ja sam krivac sto je nema. Od svega sto je moglo da postane ljubav, ja sam pobjegla. Zar cu I od njega pobjeci ako dodje do ljubavi? A nece doci, jer sam ja stvorena da budem drugarica. Nisam ja za ozbiljne price, ja sam samo hladna I bezosjecajna kucka koja misli samo na sebe I svoje potrebe.